Tehnika (grč. τέχνη, umijeće, vještina) skup je svih oruđa i znanja proizvodnje koja su se historijski razvijala i koja čovjeku omogućuju djelovanje na prirodu u svrhu prilagodbe prirodnih resursa svojim potrebama.

U širem smislu riječi ona obuhvaća sve vrste tvorevina koje su rezultat ljudskih aktivnosti, uključivo građevine, strojeve, instalacije, uređaje, oružja, materije, sirovine i dr, kao i načine njihove izgradnje, izrade, obrade ili prerade. Uključeni su i načini i objekti za lov, uzgoj, zaštitu, njegu i preradu životinja i biljaka ili njihovih prirodnih produkata za industrijske ili prehrambene potrebe.

Konačno, pojam tehnike pokriva i sve intelektualne aktivnosti, znanja i postupke, neophodne za navedene načine gradnje, izrade, obrade i prerade, kao i sredstva i znanja s područja organizacije, planiranja i upravljanja proizvodnjom ili pratećom administracijom, kao i sve vrste sredstava i znanja za sve oblike komunikacija, te skupljanja, selekcije, obrade, pohrane i čuvanja informacija.

Tehnika obuhvaća, osim izvedbe materijalnog dijela planirane instalacije ili uređaja i tehnička rešenja njihove ekonimičnosti te sigurnosti pri uporabi za živote ljudi, životinja i stvari (npr. ekonomične komponente sustava, sigurnost od električnog udara ili drugih ugroza i sl.)

Tehniku opslužuju sljedeće razine znanja:

  • Primijenjena istraživanja usmjerena na konkretne praktične ciljeve, a izvode se za vlastite potrebe pojedinih korporacija ili gospodarskih grana, ili se izvode “po narudžbi”.
  • Razvojna istraživanja koja su u funkciji razvitka konkretnih projekata, gospodarskih grana, tvrtki ili proizvoda.
  • Razvoj proizvoda obuhvaća koncipiranje i razradu konkretnih proizvoda s pratećom dokumentacijom (prospekti, upute za uporabu, dokazi kvalitete, servisne informacije i dr.), vodeći računa o funkcionalnosti, tehnologičnosti, ergonomici, dizajnu, koristeći normizaciju, tipizaciju i druge oblike racionalizacije proizvodnje, zavisne o apsorpcijskoj moći dostupnog tržišta. Osobito značenje u razvoju proizvoda, kao i u općem uspjehu tvrtki i gospodarstava pripada inventivnosti, odnosno brojnosti ”’inovacija”’, koje su neizostavni čimbenik u borbi protiv stagnacije, a zatim i degradacije tvrtki, kao i gospodarskih grana i nacionalnih gospodarstava u cjelini.

 

Tehnologiju čine postupci, znanja i vještine, te tehnika koji se međusobno isprepliću, pa tako tehnologija u užem smislu riječi uz postupke, znanja i vještine redovito obuhvaća i objekte (uređaje, instalacije i dr.) neophodne za ostvarenje te tehnologije.

Tehnologija obuhvaća:

  • Rutinske i standardizirane postupke (građenja, izrade, prerade, uzgoja, reciklaže i dr.). Podrazumijevaju se poznati i provjereni postupci, najčešće definirani i normama, kojima se osigurava obvezna minimalna kvaliteta i ujednačenost u razmjeni dobara, te sigurnost pri njihovoj uporabi.
  • Znanost i inventivnost, pa postoji preklapanje s područjem znanosti. Pri tome pod okrilje tehnike spadaju direktno primjenjiva praktična znanja. Pojedine više kategorije znanja podjednako pripadaju znanosti i tehnici, i osnove su za transfer znanja iz znanosti u tehniku ili tehnologiju. Znanjem i inventivnošću dolazi se do tehnoloških inovacija, odnosno novih ili inoviranih postupaka koji su pokretačka snaga tehnološkog razvoja.
  • Znanstvene teorije i fundamentalna istraživanja nuždan su preduvjet za tehnološki razvitak. Ona međutim mogu i ne moraju rezultirati znanstvenim otkrićima s praktičnom primjenom. Izuzetno su skupa i dugotrajna, pa su uglavnom privilegija (ali i trošak) razvijenih i bogatih gospodarstava. Znanstvena otkrića se ne mogu štititi patentom, već se smatraju općim dobrom, te objavom postaju dostupna čitavom čovječanstvu. U domenu su čiste znanosti,

(Izvor Wkipedija – prilagođeno)